Bavite se zanimljivim područjem znanstvenog rada. Možete li nam približiti i pojasniti vaš rad?

– Moje je područje rada anorganska kemija, odnosno kemija materijala. Svjesni smo da je u današnje vrijeme trend razvoj tehnologije i minijaturizacija uređaja. Tijekom izrade doktorske disertacije provodila sam istraživanje o tome što se događa s materijalima kada im smanjite dimenzije i kako se mogu poboljšati neka njihova svojstva koja su nam bitna. Svojstva se materijala mijenjaju kada im smanjite dimenzije, te im morate istražiti ograničenja prije implementacije u model nekog uređaja, kao što su nanogeneratori.

Što je znanstveni cilj dizajna spomenutih nanogeneratora?

– Triboelektrični nanogeneratori, koje smo mi u suradnji s kolegama iz Južne Koreje dizajnirali, nisu ništa drugo nego pretvarači mehaničke energije u električnu. Jasnije rečeno, naši mobiteli na dodir rade upravo na tom principu, naš mehanički dodir pretvaraju u električni impuls koji mi vidimo na ekranu. Teorijski, ako bi se mehanička energija mogla pohraniti u jednom takvom nanogeneratoru, on bi se mogao koristiti kao punjač za mobitel, laptop i slično. Primjerice, hodanjem bismo mogli puniti telefon dok slušamo neku glazbu.

Čini se zanimljivim, možete li predvidjeti budućnost takvih nanomaterijala?

– Iako se ne čini tako, ovo je dosta široko područje i zahtijeva još istraživanja prije stvarne primjene. Tijekom godina uvijek se javljaju novi trendovi, tako da određena područja istraživanja padnu u zaborav. Primjerice, neko su vrijeme hit bile gorivne ćelije, no u današnje su ih vrijeme zamijenile baterije. Tako da, znanost je nepredvidljiva i teško je reći hoće li istraživanje ovakvih nanomaterijala dosegnuti svoj vrhunac ili će ih zamijeniti neka druga verzija.

U seriji Teorija velikog praska posao je znanstvenika da istražuju i promišljaju, imaju za to znatna sredstva i druga ulaganja u njih. Kakva je situacija u Hrvatskoj?

– To mi je jedna od omiljenih serija! Jedan od razloga je upravo to što prikazuju neke teškoće s kojima se znanstvenik susreće, a to je najčešće nesigurna akademska pozicija i nedostatna financijska sredstva. Iako su u SAD-u znanstvenici u nepovoljnijoj poziciji, jer moraju konstantno raditi kako bi ih sveučilište zadržalo, njihova sveučilišta imaju puno veća sredstva za rad. U Hrvatskoj imamo situaciju da je većina industrije i znanstvenih instituta centralizirana prema Zagrebu, što je jako loše. Situacija je bolja nego prije nekoliko godina, jer danas na osječkom sveučilištu imate puno veći broj nacionalnih, ali i EU projekata kojima uspijete prikupiti sredstva za nabavu nužne opreme te zapošljavanje potrebne radne snage. Ipak, i pokraj svega toga, mislim da bi se svakako trebala povećati ulaganja u naš dio Hrvatske u svim sektorima jer imamo puno toga za ponuditi.

Vjerujem da zbog navedenog vaš znanstveni rad uvelike ovisi o međunarodnim suradnjama?

– Naravno, kada nešto nemate u matičnoj instituciji, morate se snalaziti. Toga je bio svjestan i moj mentor, prof. dr. sc. Igor Đerđ, koji me je i slao na brojne edukacije i stručna usavršavanja u inozemstvu kako bismo mogli bar djelomice držati korak s postojećim trendovima u znanosti. Tako sam u više navrata boravila na sveučilištima u Giessenu, Ljubljani, Darmstadtu te sudjelovala na ljetnim školama održavanim u Italiji i Mađarskoj. Nisam bila ni svjesna koliko toga mogu napraviti dok nisam došla u jedno takvo okruženje i svakako preporučujem to svima koji se žele baviti ovim poslom.

Dobitnica ste i nacionalne stipendije “Za žene u znanosti”.

– Ta se stipendija u Hrvatskoj već 17 godina jednom godišnje dodjeljuje četirima mladim znanstvenicama (do 35 godina) u završnoj fazi izrade doktorske disertacije, iz područja prirodnih i biotehničkih znanosti, biomedicine i zdravstva te interdisciplinarnog područja. Ja sam ju dobila 2021. godine, kada sam bila najmlađa dobitnica. To mi je dalo vjetar u leđa i pokazalo da se vrijedi truditi oko nečeg što volite, te da će to kad-tad biti prepoznato. Do sada sam treća dobitnica iz Osijeka, prije mene su ju dobile dvije kolegice s Medicinskog fakulteta (2019. i 2020. godine). Nadam se da će se taj broj u budućnosti povećati.

Koliko vama osobno znači ulazak u laboratorij i rad na projektima. Što kada eksperiment pođe po krivu, što kada teče u dobrom smjeru?

– Iskreno, rad u laboratoriju na projektima i rad sa studentima diplomandima na njihovim diplomskim radovima dvije su mi najdraže stvari u mom poslu. Sve što imam u laboratoriju mogu iskoristiti za provedbu svojih ideja. U znanosti ne postoji eksperiment koji je krenuo po krivu, osim ako nešto ne razbijete ili zapalite. Eksperiment može krenuti u očekivanom ili neočekivanom smjeru, a nama je i negativan rezultat – rezultat, te nas upućuje da pokušamo nešto drugo.

Imaju li nanogeneratori budućnost i u poljoprivredi?

– U poljoprivredi se općenito jako naporno radi, dakle, imate puno mehaničke energije koju možete iskoristiti. Također, poljoprivredni su strojevi sve moderniji i prilagođeniji potrebama tržišta. No moramo biti svjesni da modernizacijom ti strojevi postaju sve skuplji, ne samo za kupnju nego i za održavanje, a poljoprivrednici često nemaju toliko financijskih sredstava.

Pitam vas to jer ste dijete sela, i danas živite na selu, a vaš se suprug bavi ratarstvom. Kakav je danas život u ruralnim područjima?

– Danas je trend iseljavanje iz ruralnih područja, bar u Hrvatskoj, jer ljudi idu trbuhom za kruhom. Ako imate posao u gradu, morate imati i automobil, a nekad i više njih, ovisno o broju članova obitelji. To zahtijeva dodatne troškove. Ako imate obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, to zahtijeva svakodnevan rad, a prihodi su nesigurni jer ovise o vremenskim prilikama i cijenama sirovina. Unatoč svemu tome, ne bih mijenjala život na selu za život u gradu. Na selu sam svoja na svome.

Opušta vas glačanje i usisavanje, a ljubav prema knjizi razvili ste još kao djevojčica. Što uz znanstvenu literaturu čitate danas?

– Odmalena sam razvila ljubav prema knjigama, poglavito zbog toga što vam dopuštaju da radnju i likove razvijate na svoj način. Također, kada ih čitate u ranoj dob, i razumijevate ih drukčije nego u kasnijoj dobi. Zbog toga se danas pokušavam vratiti klasicima svjetske literature koje sam čitala za lektire, uključujući Camusa, Andrića, Selimovića, Dostojevskog i druge. Ljubiteljica sam i znanstvene fantastike, tako da povremeno i to čitam kada se želim isključiti i opustiti.